Kamen je, pored drveta, najrasprostranjeniji i najdugovječniji građevinski materijal. U prirodi se nalazi u velikim količinama, a vadi se u kamenolomima. To je materijal velike gustine kojim se osigurava čvrstina kao najvažnija karakteristika buduće građevine. Uprkos tome, karakterišu ga i određene mane, prvenstveno težina i nezgrapnost.
Ozbiljnim nedostatkom kamena kao građevinskog materijala smatra se i njegova slaba energetska vrijednost, jer su potrebne velike količine toplote kako bi se prostorija napravljena od ovog materijala održala zagrijanom.
Širom svijeta postoje mnoge vrste kamena, a svaka je obilježena različitim svojstvima koja ih čine boljim ili lošijim, odnosno manje ili više pogodnim za građevinsku upotrebu.
Kamen može biti obrađen i neobrađen. Neobrađeni kamen u građevinarstvu se upotrebljava pri izradi temelja, nosećih zidova, nasipa, podloga puteva i drugog. Obrađeni kamen može biti: lomljen, drobljen, mljeven, poliran, brušen, sitan kamenčić i pijesak.
Postoji više vrsta prirodnog kamena, podobnog za dalju obradu u građevinarstvu. Radi jednostavnije klasifikacije dijelimo ih na: Granite, Mermere, Pješčare, Kvarcite i Argilosiste.
Prirodni kamen se kod nas, osim kao tradicionalni građevinski element, prvenstveno cijeni zbog njegove trajnosti i lijepog izgleda. Zavisno od količine i tipa, razlikuje se nekoliko vrsta gradnje ovim materijalom. Tako su najstariji zidovi građeni od kamena preostalog nakon čišćenja obradivih poljoprivrednih površina. To su bile tzv. suvomeđe i suvozidovi.
Veće kamene strukture su građene od masivnog kamena, a najširu primjenu ovaj materijal u posljednje vrijeme nalazi u oblaganju površina urađenih od drugih materijala, u prvom redu betona.
Pri odluci za ugradnju prirodnog kamena često pomaže činjenica da je to prirodni materijal, koji se ne odlikuje samo svojom trajnošću, već i njegovim lijepim izgledom. Da ljepota nije nužno povezana samo sa poliranim površinama nekih drugih materijala, dokazuju i današnje vrlo raznolike mogućnosti površinske obrade kamena. Tako su ponovo u trendu neke od starih tehnika njegove obrade, kao što je štokovanje, bunjanje, grebanje, četkanje, pikovanje i slično, što, kao trajni rezultat, ovom materijalu daje visoke estetske domete. Tradicionalno obrađene kamene površine nijesu klizave i otporne su na atmosferske prilike, pa su prikladne za sve vrste spoljnih horizontalnih, odnosno unutrašnjih, vertikalnih ugradnji. Ako se sagleda cjelokupna istorija arhitekture, ove metode obrade kamena nikada i nijesu bile potpuno zaboravljene.
Danas se upotreba kamena u većini slučajeva svela na kombinaciju sa drvetom ili na ugradnju kamenih obloga kojima dekorišemo podove, zidove, stepeništa, stubove i druge arhitektonske elemente.
Kao što je slučaj s mnogim drugim starim zanatima, sposobni zidari su danas malobrojni. Pojava različitih gradivnih elemenata i razvoj modernog ograđivanja žicom učinio je zidanje kamenom i izradu suvomeđe skupljim i dugotrajnijim procesom. Međutim, i skupoću i utrošak vremena poništava objektivno visoka estetska vrijednost kamena, kao i njegova čvrstina i mala ili nikakva potreba održavanja ovakve vrste zidova. Sve u svemu, rastuće poštovanje prema starim kamenim krajolicima i neprocjenjivost baštenskog nasljeđa suvomeđa kod nas, rezultiralo je sve većom upotrebom kamena kao građevinskog materijala. Stoga su u današnje vrijeme vješti zidari, kao i sami kameni zidovi, itekako poželjni i traženi.
